ORIS: Znači - ideja je u stvarima.

 

Peter Zumthor: Da, mislim da se to može tako kazati, uglavnom.

 

ORIS: Kao prvi je naveden pojam mjesto, mislite li da neka arhitektura može biti uspješna i prikladna ako se može nalaziti bilo gdje. Kao primjer bih usporedila dva stadiona. Allianz Arena u Münchenu može stajati svagdje i nigdje, dok se sta­dion arhitekta Sotto de Moure u Bragi može nalaziti ta­mo i samo tamo. Osebujan odnos svojeg rada prema mjestu izrazili ste riječima: ‘Želio bih svojim djelom doprinijeti bo­gatstvu atmosfere nekog mjesta.’ Može li arhitektura koja nema takav čvrsti odnos prema nekom specifičnom mjestu biti pos­tojana?

 

Peter Zumthor: Uvijek postoje dva moguća puta, moguće je reagirati na mjesto, ali postoji i tipološka arhitektura. Isti tip može se opet pojaviti na nekom drugom mjestu, ali građevni tip onda opet reagira na specifično mjesto. U povijesti arhitekture su uvijek postojale i arhitektura koja razvija odnos prema mjestu i tipološka arhitektura. Osobno uglavnom preferiram topološku arhitekturu, to mi se čini pravim putom, ali zapravo mogu zamisliti i drugačiju arhitekturu.

 

ORIS: Svuda gdje ljudi imaju mogućnost egzistencije, mogu se udomiti?

 

Peter Zumthor: Da, na primjer postoji i nomadska arhitektura šatora. Ne kažem da je samo topološka arhitektura dobra, sve to ovisi i o kulturi i o funkciji. Osobno se ne bih dobro osjećao u šatoru, no mogu zamisliti kulturu gdje se ljudi ne bi osjećali dobro da su uvijek na istom mjestu.

 

ORIS: Jedno drugo pitanje - pitanje forme. Hans Hollein je jednom prilikom rekao da je upravo forma važna i bitna, a sve drugo proizlazi iz kreativne forme koju je razvio arhitekt.

 

Peter Zumthor: Dakle ja ne polazim od forme, već od drugih stvari, ali na kraju moram napraviti formu pa je zatim kontrolirati itd.

 

ORIS: Ne težite za svojevoljnom gestom?

 

Peter Zumthor: Potrebna mi je također i intuicija, ne mislim da tre­ba pro­mišljati u nedogled. Ipak Hollein govori o istome kao i ja. Ja govorim o formi na kraju, ali mogu razumjeti da je za njega forma na prvom mjestu. Mislim da ne igra važnu ulogu kako arhitekt govori, bitno je to što gradi.

 

ORIS: Ne dajete često intervjue, je li to zbog vašeg stava da arhitekturu treba doživjeti, a manje o njoj govoriti?

 

Peter Zumthor: Dajem dovoljno intervjua, ali nastojim naći ne­ku normalnu mjeru. U prvom redu radim, ali rado i govorim o svom radu. No, ne mogu uvijek govoriti o svom radu, pa zato i ne mogu prihvatiti svaki intervju. Nije riječ o ideologiji, već o mojoj koncentraciji na rad.

 

 

ORIS: Vratimo se na temu topološke arhitekture, konkretno na paviljon Serpentine Gallery u Londonu. U jednom ste intervjuu rekli: ‘Ja sam strastveni arhitekt, volim projekte u koje mogu unijeti svoje srce.’ Možete li objasniti kako je bilo upleteno Vaše srce u tom vrlo konkretnom slučaju u Lon­donu?

 

Peter Zumthor: Da, tamo je mnogo toga vezano uz vrt, uz krajolik. Vrt i krajolik me već dugo i sve više zaokupljaju. Bilo je lijepo vidjeti što se događa kada u središtu nije čovjek, nego je u centru vrt oko kojeg se ljudi okupljaju. Dakle sredina nije tu za ljude nego za vrt. Situacija je drugačija nego kada kroz vrt možete prolaziti jer tamo to nije moguće. Tamo se ljudi okupljaju oko biljaka koje su u središtu. U cjelini parka vrt funkcionira kao povećalo, tu nalazimo, primjerice, velike ljiljane. Kroz jednu tamnu zonu dolazi se u vrt, gdje se mogu promatrati pojedinačne biljke, vidi se detalj. Tu priroda ima drugačije mjerilo.

 

ORIS: Tu se tematski pojavljuje hortus conclusus, što je na neki način slučaj i kod Muzeja Kolumba. Tamo je vrt svo­je­vrsni filtar koji zgradu štiti od banalne okoline.

 

Peter Zumthor: Tamo je bilo važno da zgrada dobije stražnje dvorište, koje poput maloga samostanskog vrta pruža odre­đenu intimnost. To je sjajno za taj muzej, da se otvara ta in­timna zona. Manje je riječ o zaštiti od banalnosti, a više o mo­gućnosti izlaska u taj otvoreni intimni prostor.

 

ORIS: Pozicioniranje je također tema. Primjerice, William Curtis napisao je da vi na intuitivni način pozicionirate svoje građevine, odnosno da postavljate zgrade kao objekte u kra­jo­lik. U tom smislu prisjetila sam se razgovora s Adamom Ca­rusom, koji je izrazio svoju fasciniranost kapelom Bruder Klaus, odnosno time da kapela izdaleka djeluje znatno veća nego izbliza. Nije posve racionalno da se jednom zgradom mogu postići tako začudni efekti. Kako se to postiže? Kakav je odnos prema objektu, a kakav prema mjestu? Utvrđujete li što je za mjesto karakteristično, pa onda gledate kako ćete mu se približiti svojim objektom? Ili možda tražite upravo kontrast?

 

Peter Zumthor: Zapravo je to jedan klasičan primjer. Tamo je otvoreni krajolik u kojem nadaleko stoji samo jedna građevina - kapela. Kod starih dvoraca u planinama imamo osjećaj da se nalaze baš na pravom mjestu. U odnosu na jednu izgrađenu poziciju tamo je nešto lijevo ili desno, straga ili sprijeda, istočno ili zapadno. Kao kod Heideggera kad piše o mostu: odjednom je nešto iznad mosta, ispod mosta itd. Fokusiranje na objekt je tako snažno da postaje golem, dobiva ogromno značenje, jer je jedini objekt koji ima arhitektonsku formu. Izdiže se u arhitektonskom smislu. Takvi objekti imaju tendenciju da budu veliki, no postoji i obratna situacija. Kad vidimo velike hotelske palače u pla­ninama, izgledaju zapravo kao da su male. Osjećamo di­men­ziju Alpa ako se tamo nalazi veliki objekt.

 

ORIS: Što danas za vas znači monumentalnost? Je li kla­sična monumentalnost još zanimljiva ili se može govoriti o diferenciranoj monumentalnosti?

 

Peter Zumthor: Ima više definicija monumentalnosti. Ako se odnosi na nešto pre­veliko, to nije dobro. Kad nestručnjaci govore o monu­mentalnosti, misle na - preveliko. U gradu je monument, tj. spomenik u redu, dobar spomenik nije prevelik, crkva nije pre­velika, a u pravilu ni vijećnica nije prevelika. Drugim riječima, ako neki spomenik ima svoje značenje i smisao, to je dobro jer zrcali društvenu zajednicu, grad, odnosno krajolik. Međutim monumentalnost u smislu deplasirane veličine nije dobra.

 

ORIS: Ako govorimo o traženju arhitektonske atmosfere, što stvarno uspostavlja određenu arhitektonsku atmosferu?

 

Peter Zumthor: Sve. Oblik prostora, stvari uokolo ko­­je reflektiraju svjetlo. Atmosferu uspostavljaju materijali, energija.

 

ORIS: Možda i čulni karakter materijala doprinosi određenoj atmosferi?

 

Peter Zumthor: Dakako, materijale možemo tako kombinirati da zajedno djeluju lošije ili bolje.

 

ORIS: Na primjer baršunasti sjaj betonskih zidova u vašoj kući ili u Kunsthaus Bregenz, ili pougljenjeni tragovi drveta u kombinaciji s blistavim kristalima u kapeli Bruder Klaus; potiče li takav izbor materijala iz različitih prijašnjih doživljaja, iskustava, možda i iz literature?

 

Peter Zumthor: Mislim da sve što ljudi rade kada nešto stvaraju, potječe iz njihove biografije, a to znači iz nečega što sam vidio i iskusio. Sve što mo­gu zamisliti je tijesno povezano s mojim biografskim iskustvi­ma. Moja saznanja su gotovo stopostotno povezana s radovima ljudi koji su prije mene djelovali, većina od njih je već mrtva. Izgrađeni svijet stvorili su ljudi iz carstva mrtvih, iz povijesti. To me je formiralo i iz tog poriva radim. Volim tako raditi, pa i ne mislim da ako radim na taj način, nisam mo­deran.

 

ORIS: Dakle osjećate se dijelom dugačkog lanca, ali tko su druge karike tog lanca, koje su vama važne osobnosti?

 

Peter Zumthor: Osobnosti nisu važne.

 

ORIS: Ali njihova djela, djela tih mrtvih ljudi?

 

Peter Zumthor: To nisu osobe, to su ljudi koje uopće ne poz­najem. To su brojne stvari koje su me se dojmile, zgrade, ulice, ljudi koje ne poznajem, možda poznati, možda ne­poz­nati, ne znam. Od tek malobrojnih svojih doživljaja poznajem izvor, znanstveni izvor. To nije povezano samo s čuvenim arhitektima. Za vrijeme studija postoje uzori, traži se. Međutim u trenutku kada sam počeo s vlastitom praksom, uzori su postali manje važni, bilo je važno biti u svijetu.

 

ORIS: Svijet je harmoničan ili nije harmoničan. Kakav je vaš odnos prema disharmoniji? U umjetnosti to možemo pratiti, primjerice, kod Boscha, poslije kod Goye ili u poeziji kod Lautréamonta - sjaj zla u Maldororovim pjevanjima poslije su preuzeli nadrealisti. Moderna je glazba napustila harmoniju već početkom 20. stoljeća i dospjela je do vlastite negacije u djelu i idejama Johna Cagea, do potpune tišine.

 

Peter Zumthor: Disharmonija mi u arhitekturi ne treba. Želim raditi mirne prostore, mirne kuće. Kad bih možda jednom radio neki disko, to ne bi bilo tako mirno, ali disharmoniju kao princip kompozicije ne trebam. U arhitekturi se na taj način ne izražavam. Potrebna mi je pojačana energija i napetost, ali to se poslije opet izgubi. Ipak, u suvremenoj glazbi nije tako da je melodija nestala ili da više nema ba­roknih principa harmonije. Postoje i apstraktne slike koje su vrlo harmonične. Nije neophodno potrebna melodija i ne trebamo nužno vidjeti zalaz Sunca da bismo postigli i stvorili apstraktnu harmoniju. Harmonija i napetost su u redu, ali ne provokacija i agresivnost - njima u mojim kućama nema mjesta.

 

 

ORIS: Álvaro Siza je jednom prilikom rekao da u ovo ubr­za­no doba arhitektura mora biti vrlo polagana. Možete li nam nešto kazati o svom radnom procesu?

 

Peter Zumthor: Spomenut ću dvije stvari. Prvo, ja sudjelujem u razvija­nju programa, ne provodim već zadano. Kada dođe investitor, zajednički promišljamo što želimo graditi. Zatim se proces nastavlja, a mene u tome najviše zanima sadržaj. Ne bih radio lijepu formu za glupi sadržaj. Ne bavim se uslužnom djelatnošću. Drugo, radim unikate po mjeri, koje radim od početka do kraja. To znači da ne radim ideje po mje­ri, ni projekte po mjeri, radim kuće po mjeri za koje radim sve. Kako bih tako mogao raditi, moram raditi vrlo brzo, izvan­redno brzo. Ali ja sam i samokritičan, projektirano mi se mo­ra sviđati, a za to mi je uvijek potreban određeni proces - naprijed i nazad, lijevo i desno - dok sve napokon nije zaista usklađeno. Možda još nešto treće, radim samo originale, ne ponavljam se. Nastojim napraviti original za određenu zadaću i konkretno mjesto. Original predajem tek kad smatram da je dobar, prije toga ne gradim. Sve to radim relativno brzo, ali u usporedbi s radom drugih arhitekata to djeluje polako. No ja ne radim polako, radim brzo.

 

ORIS: To što ste rekli podsjetilo me na jednu emisiju na austrijskom radiju u kojoj ste govorili o svom obrazovanju, o svom razvojnom putu kao arhitekta te da je bilo važno da ste se već u djetinjstvu, u radionici vašeg oca upoznali sa stolarskim alatom. Bilo je riječi o ponosu obrtnika da svaki predmet uradi dobro i ispravno, bez ičeg suvišnog. Kazali ste da je to bilo čak važnije od studija u New Yorku te također da je obrtna škola bila za vas važna.

 

Peter Zumthor: Da, to je bilo od velike važnosti. Mislim da je za arhitekta, koji želi graditi kuće, potrebno da zna ponešto o kulturi izrađivanja, da za to ima osjećaj. Napokon, kuće još uvijek najvećim dijelom nastaju radom ljudskih ruku.

 

ORIS: Kada je riječ o radu ljudskih ruku, kako stoje stvari s jednim relativno velikim projektom kao u Leidenu? Kako se odvija prijelaz od jednoga relativno malog mjerila na mjerilo jednoga grada? Riječ je o čitavoj gradskoj četvrti koja će biti obnovljena. Vjerojatno je to prilično komplicirano zbog uključenosti različitih faktora.

 

Peter Zumthor: Ne vidim velike razlike. Postoji osjećaj: ako znamo kako se radi soba, znamo i kako se gradi kuća. Ako se gradi kuća svjesno u odnosu na njezin utjecaj na okolinu, onda se ima pojam o tome što bi mogao biti grad i tako dalje. To znači dakako mnogo više rada, u igri je mnogo više faktora, sve je složenije, ali zapravo volim taj rad. Ne slijedim neku teoriju, moj postupak je više fenomenološki. Gledam gdje leže problemi, kakva su moguća rješenja pa nastojim naći jednostavne, direktne odgovore. To je često višeslojno, treba dati odgovore u odnosu na velike i na male stvari.

 

ORIS: Kako znamo su evociranje emocija i materijalnost od znatne važnosti za vaš rad, kao i intuitivna strana vaše osobnosti, kakva je, s druge strane, prema vašem sudu uloga inteligencije, intelektualnog čina u procesu projektiranja?

 

Peter Zumthor: Za naš život je vrlo značajno da pos­je­dujemo intuiciju, ali imamo i mozak. Mozak je sporiji od intuicije jer intuicija je neposredna, a mozak treba neko vrijeme da procesuira informacije. Intuicija je opsežna, široka, na neki način je nalik oštrom nožu. Stoga je vrlo važno da imam osjećaj kako mi intuicija govori da nešto učinim, a nakon te reakcije svojom pameću nastojim saznati zašto. No intuicija je prva. Dakako, mladi arhitekti, koji dolaze sa sveučilišta, navikli su da misle kako je dobro samo ono o čemu se može govoriti. Ako nešto možete dobro objasniti, moglo bi biti dobro. To je ono što uče u školi. Moraju naučiti da prvo dolazi intuitivna, emocionalna reakcija, a tek kada se to dogodilo, slijedi pitanje zašto je osjećaj takav kakav je. Budući da intelekt otkriva zašto je nešto dobro, zašto loše, iz kojeg razloga je nešto pogrešno, treba ga koristiti, ali ne obratno.

 

ORIS: Možete li objasniti na primjeru projekta Vals tu interakciju između intuicije i intelektualnosti?

 

Peter Zumthor: Da opišem proces koji je trajao sedam godina? Bio je to kontinuirani proces. Proces je uvijek isti: prvo nastaje osjećaj. No moguće je također da imam apstraktnu ideju koja zvuči dobro, ali osjećaj će reći je li moguća ili nije. Kad osjećaj nije dobar, znači da moram saznati što nije u redu. To je kod svakog projekta isto - to je projektiranje. Neki ljudi kažu da je projektiranje odlučivanje, no dakako treba dati i formu. Takav je moj radni proces.

 

ORIS: Ali za proces je bolje ako je osjećaj snažniji od misli, od racionalnosti?

 

Peter Zumthor: Želim reći kako osjećaj zna puno, a glavom ga se može kontrolirati ili glava zna mnogo toga, a osjećaj će onda kazati je li to ispravno. Dobro je da ljudi imaju obadvije mogućnosti, ali na kraju mora i glava biti suglasna, inače ne mogu raditi.

 

 

ORIS: Možete li nam reći nešto o odnosu između arhitekta i investitora? Ima li slučajeva da su investitori ponekad pre­opterećeni zbog vaše sklonosti perfekciji, zbog želje da se sve napravi dobro i točno?

 

Peter Zumthor: Investitori su uvijek ponešto preopterećeni, naime oko sredine građevnog procesa gube strpljenje, ali kada je zgrada dovršena, situacija je opet dobra, onda su zadovoljni. Mi radimo ekstremno točno i s golemom pažnjom. Na početku, još prije izvedbe, dok je sve još samo na riječima, investitori to vole: ‘Super je da radite tako precizno…’, ali nastaju teškoće kad to postaje stvarnost. Doživio sam to gotovo u svakom slučaju.

 

ORIS: Vi ste istovremeno također investitor dviju kuća u Leisu, u planinama, za vašu ženu i za vas, koje su vrlo razli­či­te od kuće u Haldensteinu. Što vas je navelo na tako radikalnu uporabu masivnog drveta? Duže vremena ste se bavili tradicionalnim građenjem u Graubündenu, čak ste o tome izdali i knjigu, jesu li te nove kuće refleks toga?

 

Peter Zumthor: Iz dva sam razloga gradio drvetom. Jedan je da su tamo gore u planinama mnoga mjesta građena takvim gredama, pa se tako postaje no­vim susjedom iz iste obitelji. Za tako maleno mjesto to nije loše. Tamo nećemo reći - dolazim iz Amerike… To je moguće ako se hoće, no za mene je bila važna nova interpretacija sta­rog načina građenja. Znam što je kod toga pozitivno, što su ne­dos­taci, što slabosti i što se mora napraviti. Imao sam ideju kako napraviti velike otvore, a da se takav način građenja ne povrije­di. Drugi je razlog bio da je moja žena oduvijek željela drvenu kuću, a ja dijelim njeno mišljenje da se čovjek u takvoj kući osjeća posve drugačije nego u kući od betona. Fantastično je stanovati u kući od masivnog drva i to predstavlja gotovo luksuz, privilegiju.

 

ORIS: U kojoj vam je mjeri važna empatija pri projektiranju i građenju? Neki se arhitekti postavljaju u poziciju demijurga koji ljudima donosi dobro i lijepo.

 

Peter Zumthor: Uvijek pokušavam zamisliti kakvu bih ja kuću volio, kako bih je nap­ravio da pripada meni. Jedan od Kan­tovih kategoričkih imperativa glasi uvijek u društvenoj zajednici djeluj tako kako bi sam htio da rade i drugi. Tako i nastojim djelovati pa nisam imao loših iskustava. Do sada je uvijek bilo tako da ako se meni dopadalo, onda se sviđalo i mnogim drugim ljudima.

 

ORIS: Kada govorite o građenju masivnim drvetom, predstav­lja li to u vašem radu svjesno etičko opredjeljenje u od­nosu na održivost?

 

Peter Zumthor: Mislim da je održivost preduvjet, drvo je dio diskursa, no to je samo jedan od brojnih aspekata, nije prevladavajući aspekt. No, mislim da moramo o održivosti voditi računa koliko je moguće. Za ovu drvenu kuću mogli smo eventualno dobiti nagradu za energetsko građenje, tako je dobro izolirana i slično. Nakon što je sve provjereno, rečeno nam je da ne možemo dobiti nagradu, jer je jedan veliki prozor orijentiran prema sjeveroistoku. Taj prozor ima pogled na lijepu planinu.

 

ORIS: Još jedna velika tema bila bi građenje u kontekstu. Radili ste ovdje u Kantonu Graubünden više godina u Službi za zaštitu spomenika. Zacijelo ste tako stekli dobar odnos prema povijesnoj gradnji. Izvrstan primjer za to je dakako projekt Muzeja Kolumba. Mislim da je tu vrlo istinita re­če­ni­ca Novo nam omogućuje da staro vidimo bolje.

 

Peter Zumthor: Da, katkada je to tako da je onda staro moguće vidjeti bolje. Novo mora razviti pozitivan odnos prema sta­rome, ali ne smije reći da je mnogo bolje od starog. Mora pos­tojati određeno poštovanje. To mi je vrlo važno, ali samo ako staro zaslužuje poštovanje, što naravno nije slučaj sa svime što je staro.

 

ORIS: U Muzeju Kolumbe to posebno dolazi do izražaja u ar­heo­loš­koj dvorani. Da bi se pokazalo staro, iznađen je pos­ve novi materijal, ‘Kolumba-opeka’, što je omogućilo do­vo­đenje svjetlosti i atmosfere do iskopina.

 

Peter Zumthor: Zapravo nikada nisam vidio nešto dobro kod iskopina… ništa što bi izazvalo ugođaj. Nastojao sam napraviti okvir koji može pomoći da se vidi staro, da se u prostoru pojavljuje u lijepom svjetlu.

 

ORIS: Tamo se pokazuje cijeli povijesni kontinuitet mjes­ta - od rimskog razdoblja, preko srednjeg vijeka do pe­­de­se­tih godina, do kapele Gottfrieda Böhma.

 

Peter Zumthor: Da, to je poput vremeplova.

 

ORIS: Nemoguće je u vašem radu previdjeti spiritualnost, ali ne mislim pritom na za vas u publicistici upotrebljavane epitete poput mističara, šamana i slično. No, na primjer novi projekt u Norveškoj za vještice iz Vardøa povezan je s povijesti mjesta i ljudskom povijesti. Tu je još i krasni objekt Louise Bourgeois. Kakav je bio proces pronalaženja toga dugačkog niza u kojem je za svaku žrtvu predviđena posebna ćelija?

 

Peter Zumthor: Prozor, za svaku pojedinu žrtvu je tamo poseban prozor i tekst s njenim životopisom. Kako je tamo bila 91 žrtva, zgrada je postala dugačka, kroz nju možemo prolaziti i čitati 91 biografiju. Predložio sam Louise Bourgeois za kreiranje umjetničke instalacije. Ta dugačka građevina s prozorima bila je moja ideja na koju su me potakle dvije stvari koje sam tamo vidio. Naime u Skandinaviji me se dojmilo da kada su tamo ljudi kod kuće, jedan je prozor osvijetljen, to je njihova tradicija. Druga su stvar bili dugački stalci za sušenje ribe koje nalazimo kod starije arhitekture. Nakon što sam to vidio, forma je prirodno proizašla iz toga. To sam i objasnio prigodom inauguracije, a poslije sam saznao da su mještani prvi put rekli: ‘O, pa to ima veze s nama.’ Opet ću ići tamo i održati predavanje za školu i za mještane.

 

ORIS: Dakle mogu se identificirati i vide da je njihova po­vijest revalorizirana.

 

Peter Zumthor: Upravo tako.

 

ORIS: Ali postoji još jedan projekt za Norvešku.

 

Peter Zumthor: Da, Muzej rudnika cinka Almannjuvet u Saudi. To su napušteni rudnici. Projekt još nije dovršen, bit će gotov tek sljedeće godine.

 

 

ORIS: Kakav je projekt u programskom smislu?

 

Peter Zumthor: Djelomično sadrži lokalnu povijest, odnosno rudnike cinka, a treba voditi računa i o činjenici da to malo mjesto Sauda, mali industrijski i ribarski gradić na kraju svijeta, ima izvjesne socijalne potrebe, zato se tamo nalazi i kavana i nekoliko drugih mogućnosti koje stoje na raspolaganju mješ­ta­nima. Zatim je tu muzej u kojem nema mnogo toga za pokazati. Jedan književnik je izdao knjigu, antologiju ru­darstva, o egzistenciji ispod zemlje; opisuje objekte koji se mogu vidjeti u originalu u tom muzeju. Ima vođenih raz­gle­davanja rudnika. To je tipičan projekt u kojem sam sudje­lovao u razvijanju programa.

 

ORIS: Rekli ste da je gotovo idealna situacija ako radite s jednim jedinim investitorom. Što čini neku narudžbu ideal­nom?

 

Peter Zumthor: Potreban mi je netko tko ima u mene povjerenja, tko voli moj način rada, kome se sviđa to što radim. Mora postojati povjerenje. Ako narudžba ima samo komercijalni karakter, nisam zainteresiran.

 

ORIS: Neki vaši radovi su već dvadesetak godina u posjedu svojih vlasnika. Jesu li investitori i nakon deset, dvadeset go­dina sretni u tim zgradama?

 

Peter Zumthor: Kažu da su svi vrlo sretni. Neke od njih ne volim, ali oni su sretni s kućama. One su najbolji advokati mog rada, a ne riječi, planovi ili modeli - dovršena zgrada je dokaz. No ponekad taj put nije nimalo lagan.

 

ORIS: Spomenula bih jednu vašu zgradu, vjerojatno ih je više, koja nije bila građena da traje  - zgrada za Expo Hannover. Što se dogodilo s njom?

 

Peter Zumthor: Bila je prodana za potrebe građenja kuća.

 

ORIS: Dakle bila je uspješno reciklirana. Znate li što će se u budućnosti dogoditi s paviljonom Serpentine u Lon­donu?

 

Peter Zumthor: Bit će uništen. Biljke će poslati u Yorkshire jer ih je tamo kupila jedna dama. Mi ćemo na­praviti novu verziju za Nîmes u Francuskoj, bit će to ista geo­metrija s novim materijalom i novim biljkama prikladnim za Francusku.

 

ORIS: Možda još jedno pitanje o utjecajima koji ne potječu samo iz domene građenog, iz arhitekture, već su mnogostruki, a odnose se na glazbu, na literaturu. Jesu li to tek poticaji ili postoji dublja povezanost, na primjer, s literaturom? Sada ne bih govorila o Adalbertu Stifteru, koji je vjerojatno prije bio važan, ali možda je sada nešto drugo, pa i neka druga glazba, prije je to vjerojatno bio jazz. Jesu li u vaše djelo upleteni i utkani svi ti utjecaji jer negdje ste rekli: ‘Sve upućuje na sve?’

 

Peter Zumthor: Upravo tako. No to nije ništa naročito, to je kao u svih ljudi. Kada čitamo i slušamo, može nas u vlas­titom radu inspirirati ponekad ovo, a ponekad ono. Ipak moram reći da to što smo moja žena i ja napravili u Valsu u arhi­tektonskom, ali i u sadržajnom smislu u pogledu hotelskog koncepta, ljudi tamo nisu razumjeli koliko je tu bilo bavljenja literaturom, suvremenom glazbom i umjetnošću. Zanima me kultura, mnogo sam doživio, radoznao sam, ponešto se ra­zumijem u umjetnost, u suvremenu glazbu, u staru glazbu i sva­kako u literaturu. To je široka lepeza interesa koja je svojstvena i brojnim drugim umjetnicima i intelektualcima.

 

ORIS: Živite na selu, je li vam potreban mir, odvojenost od vanjskih zbivanja kako biste mogli zaista mirno i nesmetano raditi?

 

Peter Zumthor: Zapravo je to slučajnost, nema veze s arhitekturom da sada ne živim u Baselu, ali i slučajevi mogu biti dobri. Zadovoljan sam, mislim da mi je ovdje posve dobro. Ovdje ne idem tako često u kino, a u Zürichu bih možda išao znatno češće. Morao bih davati manje intervjua i ići češće u kino.